Zauvijek

 I da zbog svojih želja
dušom moram patiti
tu cijenu
spreman sam platiti.
za mnom se sporo
vuku slike
i uporno me sustižu
dok strepim zbog tebe
u vrtlogu samoće
i ta teška sablast
prsa mi pritišće.
još uvijek nas vidim
na goloj stijeni
u uzajamnom naručju.
zračili smo nijemi
svim oblicima sreće
jer mi smo bili mi:
i svjetlo u rosi
i dah mora
i vjetar u kosi
i miris zora
i svježina morske pučine
u svitanju.
rado sam te gledao
opkoljenu morem
i još te takvu pamtim
kao sirenu vodenastih očiju
isuviše skromnu
da bi to priznala.
i još te pamtim takvu
kao bajku pod
trepavicama
kuda prolazi san
i taj san najskromniji
bješe hram
u kojem sam te pohranio
i u tom trenutku
moja si bila
i od tada
postao sam tvoj,
u istom trenu
i zauvijek.



©Tomislav Braco Antonijević  

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s