Vrijeme se mijenja proporcionalno s nama,
svaki dan ima novu boju i značenje.
otimamo se ustima kao lopovi,
ispijamo se međusobno –
iz navike.
ostala si ista
i tvoj okus me podsjeća kao nekad
na naranču –
kisela i slatka istodobno.
ostala si jednako opčinjena svojom ljepotom
i to nikad nisam uspio progutati
kao tvoje usne.
zašto?
uspiješ li objasniti
ja ću to razumjeti.
ne uspijem li razumijeti
ti to nećeš shvatiti.
svejedno,
sve se vraća na isto –
ista ti,
isti ja.
ista navika.
©Tomislav Braco Antonijević
tomislavpoetry 