Nije mi od prošlog puta bilo ovako loše.
znalo je biti i gore
no svaki put glumio bih da mi je dobro.
i bilo bi mi dobro
iako bi sve to na mene opet djelovalo loše
da bih čak znao zaključiti
kako sam oduvijek bivao nezadovoljan bilo čime.
bio sam pri svijesti, ako baš moram spomenuti,
dok sam se silom prilika prisjećao
svih svojih trauma za vrijeme sunčanih dana
i kišnih noći,
dok bi drugi bosih nogu skakutali oko djevojaka
pozivajući ih na piće ili ples,
istovremeno otkrivajući svoj kapital,
a noću opet ležerno obrađivali ono što bi
danju osvojili.
nisam baš bio stvoren za takve životne trendove.
svatko u životu ima svojih uspona i padova, ukratko,
svoj tempo,
a ja kao da sam se okliznuo u ponor
na čijem me dnu očekuje odskočna daska, reda radi,
da pruži nadu.
no da i odskočim ne bih uspio dalje
od zida koji je svuda oko mene.
tješi me to što bi
na tom zidu ostao samo mrlja
koja bi se pamtila,
ali ne po mudrosti koja zaokuplja svu pažnju
već po onoj koja se ne da oprati –
izbrisati.
©Tomislav Braco Antonijević (1992)
tomislavpoetry 