Iako znam da je bila stvarna
iako znam da je imala
nedodirljive osjećaje
ostala je u sjećanju samo
kao plod mašte.
odijevala se sa stilom
uzburkala bi i najmirnije vode
nevinog muškarca pretvarala u pastuha
nespretne prste pretvarala
u ruke umjetnika
a kako je samo ljubiti znala
i kako se smijati znala.
imala je gracioznost
stil manekenke dok je hodala
a kad sam je upoznao
otkrio sam prostranstvo duše
koju je vješto skrivala –
i tugovati je znala
i plakati u samoći je znala.
volio sam je na svojstven način
drugačije od drugih
no ipak nisam znao reći
kako sam upijao sve njene riječi
jer lijepo je pričati znala
i meni je vjerovati znala.
i danas je pamtim kao
svjetlucavu točku moje svijesti
pa često pomislim na nju
i na sjetu
kad se suočim s istinom;
napuštajući našu adaptaciju mladosti
nisam imao priliku
pozdraviti se s njom.
©Tomislav Braco Antonijević
tomislavpoetry 