Vjerujem ti svaku riječ
koju kažeš
iako me, znam
i potajno lažeš.
izreci glasno svaku riječ
jer već je zbilja kasno
i ja moram poći,
a vidi već
pasti će kiša …
večeras
baš sve je krasno.
i zato slobodno
na brzinu me slaži, a usput
i neku psovku mi kaži
jer dok mi govoriš
kako naša ljubav topla
kao peć
ja pogledavam na sat
i odgovaram tiho:
gle, ponoć je već
a mi još smo ovdje
i kisnemo …
i pitam se onako,
već zabrinuto u sebi:
zar je moguće kako ne znaš
da onom
što je bilo među nama
više nema traga?
zar je moguće da ne znaš
kako naša ljubav
otišla je
tisuću puta već
dovraga …
ne drži me za ruku
srce
da me ne zaboli
i ako ti kažem
kako moja
još uvijek tvoju dušu
voli,
ne nasjedaj –
u istom trenutku
i ja tebe
lažem.
©Tomislav Braco Antonijević (1994)
tomislavpoetry 