Vatra

Ne trebam ničije povjerenje.
ne moram se nikom povjeriti.
ne, nisam nepovjerljiv.
oprezan sam
i povjeravam se samo svojoj mladosti –
kratkoj, nevinoj, neprimjetnoj mladosti.
ne kanim se opijati samosažaljevanjem.
mladost to ne voli, ne želi
i ne dopušta.
u protivnom neće mi vjerovati
niti me trpjeti
i dignut će ruke od mene
i ostarjet ću bez nje. bez prošlosti.
i ne bih se tad imao kome povjeriti,
a to je kao da sam bez duše.
ne, i gore od toga.
bez osjećaja… srca.
bez onog
što je čovjekova bit.

rekoh da ću se povjeriti mladosti
i biti čovjekom.
rekoh li to da bih vratio dug nečemu
što sam propustio?
mlad sam i star istodobno,
a život se inati prolaznošću
i ubija u prolazu osjećajem
nečeg propuštenog.
nisam stvoren biti buntovnikom koji će
mijenjati sebe mijenjajući svijet u procesu
pa izgorjeti neučinjenog djela.
nisam stvoren biti cijelim bićem
pred molitvenim oltarom
pa moliti i moliti i izgorjeti
neuslišene molitve.
nisam stvoren biti pojedincem
u mimohodu trenutne slave
pa slaviti
i biti slavljen
i zaboravljen izgorjeti neslavno.
stvoren sam stvarati
i biti ponovno stvoren
kada za to dođe vrijeme.
stvoren sam pisati i spremno čekati
vlastito sagorijevanje
u konačnom žaru pisanja,
u žaru koji će gorjeti i gorjeti …

i nitko ne smije gasiti vatru pjesnika u kojoj gori –
on je sretan što može gorjeti u nečemu
što samo njemu pripada.



©Tomislav Braco Antonijević (1993)


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s