Ionako se ne mogu priviknuti
na sve ovo tužno i jadno,
prah je
sve što od nas ostaje.
novost je danas biti normalan,
dodirnuti zemlju nadahnut
kad znam da ću jednom izgubiti svoj sjaj
na plamenom nebu.
eto –
nove čizme postaju prava radost,
izvršeno djelo sveti post
dok svakim danom očekujem biti
počasni božji gost.
no sad sam miran, ljubavi moja,
ne osjećam se više suvišnim
jer uz tebe
nitko mi nije ravan.
©Tomislav Braco Antonijević
tomislavpoetry 