Samo na pet minuta sklapam oči
i u mraku pod trepavicama vidim
čitav svoj svijet:
tristošezdeset i pet kapi
u jednoj čaši,
četrdeset i tri čaše
u jednom moru,
u moru
koje se gubi na maglovitom
horizontu …
moj život čeka svoju točku
na kraju ove rečenice –
sad je zarez
između rođenja i smrti,
znam, mnogi od nas žive u svom
zamišljenom svijetu.
sad gledam kroz prozor u obojani
zid nekih uličnih života, u grafite nečijih
izgubljenih snova
i preslušavam još jednu pjesmu
boginje hrvatskog roka.
dok slušam
volim ležati u bestežinskom stanju
jer vrijeme postaje nevažno;
tako najljepše osjećam.
tako najlakše sanjam;
i snovi postaju sjećanja,
a sjećanja postaju stare slike,
s vremenom požutjele kao otpalo jesenje lišće,
slike u kojima su tvoje oči i dalje bistre i duboke
i koje služe kao portal kroz koji putujem
ka jednoj ljubavi,
a ta ljubav bila je slatka,
nepristojna…
kratka.
i sad imam tišinu.
savršenu tišinu.
i u toj tišini ja sam neprimjetan,
ja sam ono što među ljudima
ne uspjevam biti,
u toj tišini ja pobjeđujem svu težinu svijeta
koji se naslanja na dušu sanjara –
bjegunca kojem je najljepše
kad je daleko od sviju,
u svojoj sigurnosnoj zoni sumraka
bez upaljenog svjetla,
po mogućnosti iscrpljen
od konstantne žeđi za tobom …
čija je duša ako nije božja?
čiji sam čovjek ako nisam tvoj?
©Tomislav Braco Antonijević
tomislavpoetry 