Ostavljene misli

To što sad razmišljam o tebi
nema ništa s taštinom
koju nevješto izbjegavam,
a opet pozdravljam s kiselim osmjehom –
niti s tim što su zvijezde na nebu ošamućene
i ne vidim ih bistro.
stazu samoće gazio sam i prije
i uspio sam do sada izbjeći zidove paranoje,
ali ipak
ovo
što si mi u mislima,
zbilja nema ništa s tobom.
vidiš, išao sam čak do oceana
jer tu znam da postojiš,
jer tu čitam tvoje priče i
pratim uputstva srca
ali to što mislim na tebe  nema ništa s tim
i to mi postaje jasnije
iako su misli razdvojene i posložene kao domino
u obliku tvog lica.
znaš ti, jako dobro znaš
što bi bilo da kojim slučajem još jednom okusim
tvoje usne… učinila bi zavjeru
i usadila mi novu vjeru u ljubav.
pa sad… to što mislim na tebe –
uz jedan porazan osjećaj
kako se naivan čovjek
polako budi iz sna –
nema ništa s tobom;
nema ništa s tobom
kao što ovo pijano stanje uma
nema ništa s ovom čašom.
baš ništa,
niti s prazninom koja u toj čaši
očaravajuće i otužno
blista…



©Tomislav Braco Antonijević