Pariz bi bio naš

Bila su takva vremena
mjesec je često znao lajati na pse
a ovi bi u trku odbrojavali krugove
ostavljajući za sobom tragove u pijesku
znala je i koja kap pasti
s neba pa
niz čelo
kao osjećaj svježeg ljeta
i glazbe
devedeset pete
kad sam se spremao za put
bilo je takvo vrijeme
i oluje su bile drugačije
trebalo je znati sklonuti se
kad zatutnji iz daljine
a mi smo se sklanjali u uzajamnom naručju
i sjećam se dobro
bio je to posljednji put
naravno da se sjećam
kad si mi šapnula o Parizu
da tamo pripadamo
i baš se danas mislim
zbilja
možda si imala pravo
i znam da su ovih dana druga vremena
ali ipak
mislim se
da smo se stvarno jednom tamo našli
Pariz, taj grad boema
tek sad vjerujem
bio bi ustinu naš
i uz njegove prve jutarnje sjene
bili bi više od novih sanjara
više od sjena naših sjećanja
bili bi njegovi ljubavnici
i nosio bih te u naručju ulicama Montmartrea
i potpisali bi se na tom zidu
i ne bi nam smetalo ni to
da smo varalice
griješnici
nage izdajice u sobi nekog jeftinog hotela
nage izdajice razotkrivenih lica
duša
za koje je strast tek ubojito oružje
koje ne mari za ranjene
nit’ za osjećaj krivnje

tek sad vjerujem
i znam
Pariz
on bi ostao naša tajna.



©Tomislav Braco Antonijević


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s