Sunčano
jesenje
poslijepodne
u onom
nedorečenom
trenutku
smještenom između
istine,
depresivnih misli i
ničega.
ni lijevo ni
desno
ne smijem.
ni natrag ni
naprijed
ne umijem.
čekam
da me netko
razumijevanjem
dodirne,
barem
ponekim znakom
dobrote
i da me
obdari
snagom
da preskočim
zmije
pjesničkom
strategijom,
onom
malom dozom
poezije.
©Tomislav Braco Antonijević
tomislavpoetry 