Noćas ne vjerujem nikome.
kroz ruke će mi proći
još nekoliko primjera poražavajućeg dima
koji oslikava promjene u meni:
nesigurnosti,
omaložavanja –
neiskrena obećanja.
srećom, ti si tu.
ja u mislima pričam kroz stihove
a ti odgovaraš kao da znaš,
kao da me poznaješ
i nalaziš me kad god sam izgubljen.
jedino ti među njima
i nitko više.
odlučio sam –
noćas vjerujem samo tebi.
ostajemo začahureni
i nogama smo telepatski vezani,
a ja se ubijam cigaretama
jer nemam volje –
jer ne znam bolje
u razmišljanju.
pa i ono svjetlo koje treperi
s drugog kraja prostorije –
koje okuplja oko sebe
izgubljene mlade bitange
i stare propalice,
pržeći ih na tihoj vatri kao noćne leptire
i mušice-
sramežljivo ostavlja pitanja
sjenama na našim licima:
što radimo ovdje?
nije nam tu mjesto.
odlutajmo –
odlutajmo
tamo gdje razumjevanje ima
svoje značenje,
izvan ovog začaranog kruga…
nestanimo
dok nas netko ne vidi –
nestanimo
dok nas opet ne spriječe
k novom odvikavanju
od starih navika –
od starih navika.
©Tomislav Braco Antonijević
tomislavpoetry 