O vremenu bez vremena i razuma

Kažem sebi
glavu gore

ptice lete
jer im je suđeno
a ti ne moraš
ako ne želiš

ta bio sam pozvan k njima
i pokušavao sam letjeti
ali ja
tamo ne pripadam

i ne znam hoću li
opet pokušavati

sve bitne stvari
ne mogu se šapnuti
lijevom uhu
koje glumi slijepo oko

niti desnom uhu
ako ne čuje

sve bitne stvari
ne mogu se razumjeti
ako su za nekog
nebitne

u danom trenutku
suvišne i nerazumljive

za sve bitne stvari
potrebno je vrijeme
a vremena nema
nitko

vrijeme je u dosluhu
s negativcima
iako ono
na kraju
pripada slobodnim
pticama

dok mi
ostajemo
prizemljeni
i sazidani ciglama

u bezvremenskom svijetu
prezauzeti i
izolirani

i hodamo nervozno
po tankim
žicama
izgubljeni u sebi

i ne znamo se
naći.




©Tomislav Braco Antonijević (1995)


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s