Dobro se sjećam kako sam
često nakon škole ostajao
s ostalim dječacima
igrati nogomet satima.
dobro se sjećam kako bih
s uma lako smetnuo vrijeme
koje protekne za tren igračima
kao što smo bili mi
jer nikom onda nije stalo
odmah poći kući
u jednu dosadnu sobu
gdje se cijelu večer uči.
i tek kad bi se sunce
iza mora spustilo
u panici smo
brzo shvaćali
kako se te večeri
stanje zagustilo
jer smo se s prvim mrakom
doma vraćali.
a ja sam znao da me mati
ipak najviše voli
bez obzira na brige
gdje sam bio cijeli dan
jer, vjerujte, nije lako
kad guzica boli
sjediti za knjigom dok te
svladava san.
©Tomislav Braco Antonijević (1993)
tomislavpoetry 