Ne znam što reći
iskustvo me priječi
možda oprez da
opet ne zaboli
možda nakon kave
bude bolje, možda
ako se sakrijem od ljudi
nestat će i nevolje
ali
zašto
zašto me gleda
ona
s plavim očima
zašto se osmjehuje
uvijek kad je blizu
zašto se divim
njenim usnama
ptice su odletjele
otkad sam tu
no ona je doletjela
da osvijetli jutarnju
scenu
ali zašto
zašto
baš mene gleda
kad ne zna tko sam
ta ne znam ni ja
i još se tražim
ali možda me
pronađe
i ako bude sreće
otkrije mi
u kojem se labirintu moje
podsvijesti
onaj nesmotreno
izgubljen ja
skriva
jer tako to biva
kad se najmanje nadaš
tako to uistinu
biva.
©Tomislav Braco Antonijević
tomislavpoetry 