Svih ovih godina
napisao sam dosta pjesama.
I pisao sam ih, Bože pomozi,
na svakom mogućem mjestu:
I u krevetu
i na ulici,
u baru, vlaku, tramvaju
čak i u zahodu restorana
i moga stana… Da ne nabrajam više,
sad sam na balkonu.
Ima ih svakakvih.
O ljubavi, o žeđi,
o boli, o seksu,
odrastanju,
propadanju, uzdizanju, opijanju …
O ženama.
Da, najviše o ženama.
Teško je ne napisati pjesmu o njima.
I dosta je žena prošlo
kroz moje stihove.
Samo jedna ih je nekako
uspjela izbjeći –
Uvijek se izmigolji kada riječi teku
iako je najvažnija žena
u mom životu.
I što me sad tjera pisati o njoj?
Vidite, živeći na
drugom kraju svijeta
budim se kao stranac svako jutro
i jedino kad me ona posjeti u mislima
osjećam se kao kod kuće.
I ona tad kuha kavu,
pali cigaretu
i pita me o životu, sreći, ljubavi …
A ja odgovaram
kako sam oduvijek i znao –
s previše riječi.
A mogao sam samo s dvije:
Volim te.
I sad ih pišem.
Zato majko,
ako ikad pročitas ovu pjesmu
znaš da je posvećena tebi.
S točkama i zarezima,
baš kako bi htjela.
S balkona.
s drugog kraja svijeta.
Gle,
iz ove pjesme nisi uspjela
pobjeći.
©Tomislav Braco Antonijević
tomislavpoetry 