Večeras
otrovan svijet je moj
a ja bih tako nespretno lebdio
mrakom svemira
ne pripadam svjetlosnim godinama
ne pripadam ni raju
ni paklu
ni prekomjernim borama na čelu
iskrvavljenih pogana neizbježnih bogova
jer moja je duša već izdušena
moje oči očigledno prazne
moje ruke izručene slabosti nepoznatog gnijeva
a noge iznošene paučinom snova
jer svijet je pun paukova
i svijet je pun otrova
i ja bih sve to zaobišaom tek jednim
iznenadnim okretom tijela
i u trenu zagrlio svemir
da se nisam već doveo pred ovo stanje svijesti
u kojem sam tek psihološki jadnik
koji ni vjetar neće znati osjetiti
koji leži u krevetu
i piše u bunilu
svaku
neprimjerenu
stvaralačku
misao
nepostojećeg čovjeka
©Tomislav Braco Antonijević (07/2014)
tomislavpoetry 