Misao nepostojećeg čovjeka

Večeras
otrovan svijet je moj
a ja bih tako nespretno lebdio
mrakom svemira

ne pripadam svjetlosnim godinama
ne pripadam ni raju
ni paklu
ni prekomjernim borama na čelu
iskrvavljenih pogana neizbježnih bogova
jer moja je duša već izdušena
moje oči očigledno prazne
moje ruke izručene slabosti nepoznatog gnijeva
a noge iznošene paučinom snova
jer svijet je pun paukova
i svijet je pun otrova
i ja bih sve to zaobišaom tek jednim
iznenadnim okretom tijela
i u trenu zagrlio svemir
da se nisam već doveo pred ovo stanje svijesti
u kojem sam tek psihološki jadnik
koji ni vjetar neće znati osjetiti
koji leži u krevetu
i piše u bunilu
svaku
neprimjerenu
stvaralačku
misao
nepostojećeg čovjeka






©Tomislav Braco Antonijević  (07/2014)


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s