Nisi zanimljiv
više-
rekla mi je jednom
nakon par popijenih čaša
lijepog,
slatkog
crnog vina.
činilo se
kao da smo pili vlastitu
slatku
krv
nakon
što me pitala o
našoj imitaciji
sreće.
ali
već sam prodao vragu
svoju dušu
predstavljajući se
da sam pisac.
smiješno je, znam –
ogorčeno-
sladak ja
misli
da je
pjesnik,
prokleti pjesnik,
jedan od stotinu tisuća
njih;
pjesnik
koji se grči i koji jeca iznutra,
koji je
samo uspomena na pisanje
o putovanjima
jeftinom cestom u ogledalu
zaborava.
ja često mogu biti
filozofski nastrojen
o tome,
i ona me poznaje
jako dobro –
pa zašto bih se onda trebao
zamarati pretvaranjem
da znam bilo što
o nama?
tako je, draga moja,
bila si u pravu –
ja uopće NISAM
zanimljiv
ali još uvijek posjedujem onaj
komadić vlastite savjesti
koji ne pripada
nikome.
i sad eto,
opet je tu,
taj ogorčeno-
sladak ja …
još jednom se
pretvara.
©Tomislav Braco Antonijević
tomislavpoetry 