Dan se izvukao iz mišje rupe
u jednom potezu
i uhvatio nas u prolazu
kao da smo priklonjeni finom
gostoprimstvu
u prvoj klasi nadrealizma.
pratim svaki tvoj pokret
dok uredno skidaš jaknu
i pažljivo namještaš kosu
a ja brzopleto razmišljam
jer jedva čekam
osjetiti okus tvojih usana
da ga sačuvam
dok kavu još okusili nismo –
da bi ostala stvarna
da bi ostala meka
utjeha za ovog izgubljenog sanjara
u jutarnjem svjetlu.
moja si žena
i to još vjerovati ne mogu
i to da me trpiš
i to da me voliš
dok me nasmijavaš svojim pričama,
dok se diviš mojim sitnim glupostima
i krupnim slabostima
i dok istjeruješ vragove iz mene
tu opasnost otkrivanja dubokih istina
kako se samom sebi činim
lažnim stvorenjem
u ovom lažnom vremenu
jer oko nas vidim samo jebozovne žene
i naivne dječake u tijelima
svilenih muškaraca
i kako kod njih sve djeluje nekako
jednostavno
isuviše jednostavno
da se tako lako da progutati kao
ovaj topao doručak
pred nama.
©Tomislav Braco Antonijević
tomislavpoetry 