U prvoj klasi nadrealizma

Dan se izvukao iz mišje rupe
u jednom potezu
i uhvatio nas u prolazu
kao da smo priklonjeni finom
gostoprimstvu
u prvoj klasi nadrealizma.

pratim svaki tvoj pokret
dok uredno skidaš jaknu
i pažljivo namještaš kosu
a ja brzopleto razmišljam
jer jedva čekam
osjetiti okus tvojih usana
da ga sačuvam
dok kavu još okusili nismo –
da bi ostala stvarna
da bi ostala meka
utjeha za ovog izgubljenog sanjara
u jutarnjem svjetlu.

moja si žena
i to još vjerovati ne mogu
i to da me trpiš
i to da me voliš
dok me nasmijavaš svojim pričama,
dok se diviš mojim sitnim glupostima
i krupnim slabostima

i dok istjeruješ vragove iz mene
tu opasnost otkrivanja dubokih istina
kako se samom sebi činim
lažnim stvorenjem
u ovom lažnom vremenu
jer oko nas vidim samo jebozovne žene
i naivne dječake u tijelima
svilenih muškaraca
i kako kod njih sve djeluje nekako
jednostavno
isuviše jednostavno
da se tako lako da progutati kao
ovaj topao doručak
pred nama.



©Tomislav Braco Antonijević




Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s