Pismena Ostavka Ljubavnom Svijetu

Kako započeti pismenu ostavku
ovakve vrste?

vrijeme koje provodim razmišljajući o ljubavi
upravo je jednako vrijedno
neprestanom opijanju koje ne vodi ničemu
osim neizdrživoj glavobolji.
izlazeći kroz vrata prošlosti nisam ni primijetio papirnate godine
koje je vjetar sreće i tuge kidao zajedno s vremenom
ne ostavljajući zamjetljive tragove.
izdašno je posegnuće za neosvojivom teorijom
kako se snaći u interesantnoj situaciji
kad želiš probiti barijeru neraskidive veze
s prošlošću.
ono može imati svoju vrijednost
ako ne kleveta bivše ljubavi
nastale da se igraju srcima zadavajući boli,
nalik udarcima u praznu vreću,
oduzimajuci sreću nedužnima, dušama
koje znaju za tajni serum ljubavi
sa samo jednom manom:
za svoj rijedak talent odaberu krivo vrijeme,
nepodobno mjesto, pogrešan cilj.
ljubav ustvari nije ništa drugo osim bodljikave žice
satkane od aromatičnog cvijeća
koje privlači svojom osebujnom nježnošću…
proizlazi kao klopka umijeća,
za naivca.
nju krasi stravična ljepota,
suptilna arogancija bez očiglednih slabosti.
u svakoj minuti tražit će slobodnu sekundu
da je izdvoji od matične cjeline
bez obzira što s time remeti čitav koncept privatnog univerzuma
prirodnog stvaralaštva.
kao žrtve te ljubavi
u stanju smo učiniti razne i
nepotrebne gluposti.
postajemo robovi pri razmjeni smrtonosnih očaja
i neograničenih radosti.
takva ljubav ne preza ni za čim
i nije ju briga s kim dokazuje svoju
otrovnu vrijednost.
ona je izvor vječne topline
i smrtonosnog mraza.
ona je senzibilna slika za usnulog umjetnika
zarobljenog u svijetu iluzija
koji vjeruje u njenu moć da ga spasi od konfuzija misli
i tu očajno griješi.
njeno ime njegova je nesigurnost
i vječno ga vraća natrag –
u prošlost.
u ljubavi vlada osjećaj istovjetne slobode i nepokretnosti
između dva svijeta
i nema izlaza iz tog zagrljaja koji emotivno guši.
u njoj se često sukobljavamo s osjećajima
i gotovo uvijek smo poraženi.
zaljubljeni se često bavimo shvaćanjima
i gotovo uvijek bivamo neshvaćeni.
tada plovimo u susret novoj igri sudbine,
nadajući se možda nečemu novom, nečemu
što traže uspomene.

i stvarno,
kako sad započeti pismenu ostavku
​takve vrste?



©Tomislav Braco Antonijević (1994)

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s