Stariji od nekad, a mlađi od sutra,
stariji za mjesec – za tisuće jutra;
stariji od sebe kao noć posuta
zvjezdanim prahom izvana – iznutra
od davnina pamtim u zaborav što ode
jer ono što se zbi – spjevane su ode,
a kroz prozirne dane u podzemne vode
tonu duboko godine – i brode.
u meni su skrile svoje crne oči
i meni poklonile svoje tajne – noći,
sigurne da u meni vrijeme neće moći
izbrisati radost naših ponoći
i shvatio sam ih tada kao što bih i sutra,
stariji za mjesec – za tisuće jutra;
shvatio da suza i nije tako ljuta
rana koja peče izvana – iznutra.
i bile su u pravu jer sjećanja me vode
i danas – i smrt kad mi otpjeva ode;
i sjećat ću se svega kad mi duša ode
u nebesa gdje duše putuju – i brode.
©Tomislav Braco Antonijević
tomislavpoetry 