Premijera

Ona je mali filmski teatar,
klasičnog stila.
ima energičan način razgovora
i stabilan, razuman
te uvijek simpatičan odgovor na sve.
voli pretjerivati s riječima
i njene priče možda i nisu sve istinite
ali obojane entuzijazmom života
one uvijek djeluju nekako zanimljivo, čak i privlačno…
posebno mi se sviđa kad se, kao
glumica crno-bijelih filmova,
nasloni na svoj bijeli lakat i kad,
elegantno otpuhujući dim cigarete,
zavodljivim glasom šapne
kako uživa biti inkognito u ljubavnim igrama
i kako se ona nikad,
baš nikad ne zaljubljuje olako –
onako,
na prvi pogled.
i u istim trenu, valjda ošamućen mirisom
njenog parfema,
ja postajem svjestan svojih slabosti:
kao zalutali promatrač
nekog skupocjenog umjetničkog djela;
kao pisac bez pozornice…
kao gost koji se slučajno našao na jednoj
večernjoj premijeri,
bez pozivnice.

otvorila je vrata priči
jednog trajnog sna, čežnji
o kišnoj noći provedenoj u
aferi izgubljenih,
bezbrižna o lancu događaja – o kaosu –
koji je usput stvorila u
mojim mislima.
vidite, ljudi poput mene
često se smatraju sretnima
kako znaju uživati
u jednostavnim stvarima u životu
ali oni kao po pravilu
ne znaju prepoznati što je pogrešno
za njih.
i ja sam vjerojatno pogrešan za nju
ali ipak, uspjela me uhvatiti za ruku
i izvesti u jedan novi svijet,
u svijet u kojem se glazba može čuti
iz drugih, meni nepoznatih okvira.
možda sam u njenim očima tek jedan
neambiciozan čovjek
koji od života može pružiti samo pjesmu,
a ona opet voli čitati novele,
istinite priče,
dok joj poezija baš i nije bliska srcu…
šteta.
no recite mi, molim vas lijepo,
kako jedan, pa makar i
neambiciozan pjesnik,
može odoljeti mirisu žene
koja tako neodoljivo podsjeća
na ljeto.




©Tomislav Braco Antonijević