Ima ih što danas putuju.
oni su avanturisti
i nestrpljivo istražuju nove daljine.
ja sam od onih
koji čekaju.
evo, već zamišljeno strpljiv i
zaokupljen vlastitom poezijom tišine
koju pronalaze zvuci Chet Bakera iz pozadine
koji dopiru kao fantomska utjeha,
i okupiran sramežljivom tamom
u kutu našeg omiljenog kafea.
u našem sigurnosnom gnjezdu
izvan apartmanskog miljea.
čekam te
i primjećujem parove kako ulaze.
oni nisu kao mi,
oni ne pričaju jednostavno već hodaju sebično
kao da žve samo za sebe
(i ova pjesma je sebična
jer nastaje iz vlastite potrebe)
a ja se gubim u vrtlogu osobenjaka
i ako me primjete – dovraga –
hoće li se upitati
čemu vrijedi moja samouvjerenost?
možda se potajno i nasmijati u sebi
jer sigurno u njihovom obojanom gledištu na život
izgledam kao obješena slika
neke mrtve prirode
s čašom vode ispred sebe
dok svi imaju nekog da ih lažno potkupljuju
svojim pretencioznim pričama;
i s praznom šoljom već ispijene kave
uz svijeću
koju je jedna fina djevojka koja radi ovdje
maloprije upalila (valjda iz sažaljevanja) …
zanimljiv trenutak poetske ironije –
nesporazum, izgleda,
jer ja ustvari sjedim
u očekivanju tebe
jer znam, uskoro ćeš zaplesati kroz ova vrata
kao tango-plesačica
i poljubiti moje usne
i sjest ćeš nasuprot meni
i pitat ćeš kako sam
i pitat ću kako si
i možda naručimo kavu sa šlagom, možda i večeru,
možda i bocu nekog kvalitetnog vina
možda se i napijemo
pa onda kao posljedicu svega
možda kasnije i vodimo ljubav… možda…
taj scenarij skoro smo
više puta već
odigrali.
čekam te
jer nije teško čekati kad si ti u pitanju,
a ja sam ipak samo jedan
od onih osobenjaka koji čekati znaju
s manirom finog, mada istrošenog
gospodina.
©Tomislav Braco Antonijević
tomislavpoetry 