Tko je upalio mrak
a ugasio smisao
one pjesme koju bih
o jednom neobično
običnom čovjeku
tako rado napisao?
on voli ljude
voli ih
i to što ih istovremeno mrzi
ne bi smjeli uzimati previše
k srcu
jer pokušavao je ostati ozbiljan
među njima
ali mora se nasmijati
kad shvati
kako normalan čovjek
u nenormalnom svijetu
i nije normalan
u njihovim očima
ne može biti
i što mu onda ostaje?
zapaliti zadnju cigaretu
i s oprezom čekati kraj
takvog svijeta –
možda se pojavi i
kakav smisao
iz novog početka.
©Tomislav Braco Antonijević
tomislavpoetry 