Polako se pretvaram
u svog oca.
s vremenom
svaka bora na mom čelu
postaje njegova,
moj potpis postaje njegov potpis,
moj pokreti postaju
njegovi pokreti
i glasovi koji izlaze iz mene
imaju njegov akcent –
akcent starog splićanina
iz Geta,
a još jučer bio sam
jedno nesigurno dijete
kojeg je držao za ruku
i vodio na utakmice Hajduka
i na more da se uči plivati;
da se ne utopi u ovom svijetu iluzija
jer što smo mi u životu
nego ribe, rekao bi,
koje će smrt jednu po jednu
pohvatati s vremenom.
naučio me
svojom naivnom dobrotom
(koju ljudi nažalost
i danas iskoristiti znaju)
s takvom i
živjeti.
i što se više gledam
to sve više vidim njega –
i sijede u kosi
i umor u očima,
a kad bih mogao birati
izabrao bih isto
iako o tome prije
nisam razmišljao često –
nisam razmišljao
jer to mi je nekad izgledalo
smiješno
a vidi sad – još malo pa četrdeseta
i polako postajem njegova slika
dok ove misli prodiru;
možda su to prvi znakovi
sebično
neizbježnog starenja
ili tek sad postajem čovjekom
sjetom potkupljen
pred godinama pravih
iskušenja –
pred godinama
iskupljenja.
©Tomislav Braco Antonijević
