Pred godinama iskupljenja

Polako se pretvaram
u svog oca.
s vremenom
svaka bora na mom čelu
postaje njegova,
moj potpis postaje njegov potpis,
moj pokreti postaju
njegovi pokreti
i glasovi koji izlaze iz mene
imaju njegov akcent –
akcent starog splićanina
iz Geta,

a još jučer bio sam
jedno nesigurno dijete
kojeg je držao za ruku
i vodio na utakmice Hajduka

i na more da se uči plivati;
da se ne utopi u ovom svijetu iluzija
jer što smo mi u životu
nego ribe, rekao bi,
koje će smrt jednu po jednu
pohvatati s vremenom.

naučio me
svojom naivnom dobrotom
(koju ljudi nažalost
i danas iskoristiti znaju)
s takvom i
živjeti.

i što se više gledam
to sve više vidim njega –
i sijede u kosi
i umor u očima,
a kad bih mogao birati
izabrao bih isto
iako o tome prije
nisam razmišljao često –

nisam razmišljao
jer to mi je nekad izgledalo
smiješno
a vidi sad – još malo pa četrdeseta
i polako postajem njegova slika
dok ove misli prodiru;
možda su to prvi znakovi
sebično
neizbježnog starenja
ili tek sad postajem čovjekom
sjetom potkupljen
pred godinama pravih
iskušenja –

pred godinama
iskupljenja.





©Tomislav Braco Antonijević



Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s