Gledajte, noć je već odjenula grad u boju bluesa
s mirisom motowna,
čudno se nametnula kišnim perivojima,
neprimjetno prišla trenucima osame u odsjaju
mog pogleda na život, a vi ste
još tu?
osjećam kako me držite za ruku,
toplina vaših dlanova neodoljiva je,
ali ja se ne znam prilagoditi tom proljeću
koje živi u vama.
u meni večeras vlada kišna jesen
i u njoj se krijem kao tek osviješten čovjek.
ipak je ovo grad u kojem se da vješto skrivati.
ulice su uredno posložene,
ukrašene raznobojnim svjetlima
i izgledaju neprikladno
sjajno
no još uvijek ima dana kad se osjećam
kao stranac u tom gradu
pa ga ponekad zovem svojom vlastitom kontradikcijom, svakako
neizvjesnom kolijevkom snova,
a vi me ljubite
iznenađeni mojom sumornom predajom
i nudite mi svoju ljepotu
koju ne zaslužujem. stvarno,
zašto ste tu? priznajem,
spajam se u vama
u svakom smislu vašeg bivanja
jer bio sam rastavljen na sitne djelove,
a sad sam
s vašom ljubaznošću
opet – makar nakratko – sastavljen,
vašom ljepotom oboren,
vašom prihvatljivošću opran,
u vašem pogledu zarobljen
i to me plaši
jer nisam siguran dal’ znate
koliko je opasno ljubiti
sanjara…
ta oni nisu tu da se bude,
oni nisu tu za stvarne ljude.
oni se uplaše čim zazvižde jutarnje ptice
i kriju svoje lice, a vi –
vi mislite da ste otkrili moje?
tu, gdje bi legli poljupce,
ta koža ne postoji.
ne zavaravajte se,
moj svijet ograđen je zidovima prošlosti.
neki to nazivaju melankolijom,
ja opet svojom parodijom –
nesvjesnom strategijom protiv snježnih navala
emotivnog nevremena.
i vi ste još tu? gospođo draga,
nemojte…
žrtva ste prevare.
žrtva za koju
usamljenici kao ja naizgled
ne mare.
©Tomislav Braco Antonijević
tomislavpoetry 