Podsjeti me
ako se sjećaš
kako je
pun mjesec sjao
dok sam se mrakom
prikradao
da bih ti
one zvijezde sa neba
s dlanova svojih
dao.
podsjeti me
ako znaš
pa se i ti usput
sjeti
kako se nisam
dao smesti
dok sam izbjegavao
prepreke
i zakopčane zamke
kad sam se bez srama
riješavao
čuvara
tvojih dobara.
strah me
melankolije
ali izgleda
ne mogu bez nje
stoga me
još jednom
podsjeti
kako se i danas
ljubiti znamo
jer htio bih se
opet
od uzbuđenja
tresti –
htio bih te
opet
s onom istom strašću
pojesti.
©Tomislav Braco Antonijević
tomislavpoetry 