Ruke držim k sebi
a u mislima ih pružam tebi
i one te nevidljivu grle
po tvome tijelu hrle
da potrebu moje
nemirne duše
pretvore u stvarnost
i povjerovah
makar nakratko
kako dodiruju sreću
no i trenutak je dovoljan
za snove da se sruše
kad se oči otvore
da me opet sjete
koliko si daleko
a ruke tad kao da zbore
oslikavajući te
oprezno i meko
i pružaju mi utjehu
u koju
povjerovati neću
©Tomislav Braco Antonijević
tomislavpoetry 