Ne silazi nam se sa stubova
kamenih odaja,
ali mi smo već dolje
i pužemo po ostacima
srednjovjekovnih gradova
i pratimo tragove boli
koja ne jenjava
jer čudni smo mi ljudi,
brutalni i slijepi –
što drugi od sebe tjeraju
to se za nas lijepi,
i to što sad imamo
tek su ostaci pameti, eh …
bojim se da je za nas
već kasno,
mi smo ptice
koje su zaboravile letjeti
i naučili smo tek
od nade živjeti
da će se jednog dana
možda
nešto i promijeniti.
©Tomislav Braco Antonijević
tomislavpoetry 