Odane duše šetaju
prodanih misli,
progonjene same sobom
moja žalosti
sjećam se.
ostajem odan samo sebi
i budućnosti
bez slikovite prošlosti,
na mom mjestu ni Morrison ne bi
oprostio tebi
moja uzaludnosti, ipak
zovem te.
bježali smo vječno
k našoj istini
dok su nas lažni vjetrovi nosili –
ni more ljubavi više
nije duboko
već nestaje sa svake stijene,
moja naviko
trebam te.
ne želim se oslobađati
krutih lanaca sjećanja,
želim se sjećati rado…
duboko u sebi tjeram
misli ka izlazu, moja ljubavi,
moja livado
čekam te.
©Tomislav Braco Antonijević (1994)
tomislavpoetry 