Dok s jedne strane tama
zaokuplja prostor u sobi
(što je prostranstvo u tom svijetu)
s druge strane navire sramežljivo
svjetlo u bojama
koje se mijenja i miješa
s tamom
pa stvara pomutnju u mislima.
glazba postaje sve tiša, a
stihovi stvaraju valove;
stihovi stvaraju raširene zjenice koje
srastaju s neprimjetnim uzdasima
i čudnim osjećajima
dok se tijelo savija u klupko,
a leži uspravno kao sjena
u obliku nesanice.
upoznajem drugog sebe, rođenog
iz te paranoje
i ona mi dijeli psihu
na izobličenu sliku razgolićenih stabala i
otpalo lišće budna čovjeka
čija insomnija služi kao lijek
za ukletog sanjara…
za potonulog pjesnika.
©Tomislav Braco Antonijević
tomislavpoetry 